Od spontanih vikend putovanja do pažljivog planiranja svakog koraka – Sandra mi je ispričala kako danas putuje s malim Maksom
Sandra Petrač jedna mi je od najdražih travel influencera, velikim dijelom i zato što sam imala priliku s njom ići na par putovanja pa znam koliko je talentirana i spretna u kreiranju sadržaja, a njezino je iskustvo u putovanjima neprocjenjivo. Odnedavno je Sandra i majka pa me prvenstveno zanimalo kako sada putuje i što se najviše promijenilo.
– Prva stvar na koju su me svi upozoravali, a bili su u pravu, jest da sada za sve treba puno više vremena. Nema više one naše spontanosti kada bismo se u petak navečer sjetili da bismo mogli nekamo skoknuti za vikend ili u srijedu odlučili: Hoćemo za vikend u Rim?
Sada je potrebno puno više planiranja, organizacije i razmišljanja nekoliko koraka unaprijed. Od toga što sve trebamo ponijeti do toga kako ćemo prilagoditi tempo putovanja Maksu – iskrena je Sandra, koja dodaje da su sada već polako ipak uhvatili ritam.
Zanimalo me koje im je bilo prvo zajedničko putovanje i kako je prošlo.
– Odlučili smo napraviti mali ‘test’ i otići u Vodice, gdje imamo obiteljsku kuću. Činilo nam se kao idealna opcija za prvo putovanje s bebom, a prijatelj nas je još uvjerio da nas čeka prvi pravi sunčani vikend u ožujku. I pogodite što? Kiša je lijevala cijelu noć, nad morem se pojavila takva magla da su nam čak i lokalci rekli da se ne sjećaju kada su je posljednji put vidjeli, a mi smo stigli u hladnu kuću koju nismo uspjeli ugrijati ni nakon tri dana. Naravno, zimske poplune ostavili smo u Zagrebu. Zaboravili smo i Maksovu najdražu dudu, on se nikako nije mogao priviknuti na novi krevetić, a onda smo shvatili i da nismo ponijeli dovoljno hrane za njega. Ljekarna u Vodicama nije radila za vikend pa smo je morali tražiti po Šibeniku. Mislim da taj vikend nismo spavali ni minute, a suprug i ja jedva da smo uspjeli međusobno progovoriti – prisjeća se Sandra, kojoj je upravo to bilo vrijedno iskustvo.
Do sada je bila doslovno na svim stranama svijeta, no s malim Maksom, najdalje su do sada putovali do Dresdena.
– Suprug išao poslovno pa smo Maks i ja odlučili iskoristiti priliku i pridružiti mu se. Kada god nekome kažem da smo s bebom išli na tako dalek put automobilom, uglavnom me dosta čudno gledaju. Ne znam jesmo li mi možda previše opušteni, ali nama je stvarno prošlo odlično! Od Zagreba do Dresdena ima oko osam sati vožnje, ali mi smo odlučili malo produžiti rutu i put razlomiti na tri dana kako bismo usput posjetili Český Krumlov i Prag. Tako smo, umjesto jednog dugog putovanja, dobili priliku istražiti još dvije destinacije. Cijeli smo put organizirali oko Maksova ritma. Kada bi spavao, mi bismo vozili, a kada bi bio budan, uglavnom smo radili pauze. Unaprijed sam istražila benzinske postaje koje imaju prostor za prematanje, dovoljno su velike da možemo nešto pojesti, protegnuti noge i malo se odmoriti. Ako spavanje baš nije išlo po planu, rotirala sam igračke dok mu sve redom ne bi dosadile, a suprug i ja usput smo naučili valjda sve dječje pjesmice koje postoje. Maks je put stvarno odlično podnio. Nismo imali ni plakanja ni nekih većih drama, ali držali smo se jednog jednostavnog pravila: kada postane nervozan, radimo pauzu. Nismo si zadavali stroge rokove niti pokušavali pod svaku cijenu stići negdje u određeno vrijeme.
Što se samih destinacija tiče, za obiteljsko putovanje posebno me oduševio Český Krumlov. To je doslovno gradić kao iz slikovnice, šaren, pitom i toliko simpatičan da bih ga svakome preporučila. S druge strane, Prag nam je bio dosta naporan zbog ogromnog broja turista, gužve i buke, pa smo na kraju jedva čekali nastaviti put.
I onda smo stigli u Dresden koji me potpuno osvojio! Toliko zelenila, širokih aleja, čistoće i mira. Nakon Praga baš nam je godilo doći u grad u kojem imaš osjećaj da napokon možeš disati. Tada sam zapravo shvatila koliko su se naši prioriteti promijenili – kaže Sandra te otkriva kako su s Maksom do sada bili u Ljubljani, Beču, Rovinju, a ljudi su im se čudili kada su s bebom od 5 mjeseci odlučili otići na Brač i Hvar.
– Svi su nas pitali: A što ako se nešto dogodi? Pa tamo nemaš bolnicu! Iskreno, meni to do tada uopće nije palo na pamet. Srećom, sve je prošlo odlično, toliko nam je bilo lijepo da već planiramo ponoviti isto putovanje sljedeće godine – kaže Sandra te otkriva kako joj je najveća promjena – planiranje.
– Prije smo mogli usput odlučiti kamo ćemo i koliko ćemo se negdje zadržati, a sada se praktički sve vrti oko toga kada Maks spava, gdje će spavati i što će jesti. Promijenili su mi se i kriteriji pri odabiru smještaja. Za duža putovanja sada radije biram apartman ili aparthotel umjesto klasičnog hotela jer je Maks počeo jesti krutu hranu pa mi je važno da mu mogu pripremiti obrok. Ako ipak biramo hotel, gledam da soba bude što prostranija kako bi imao dovoljno mjesta za igru i puzanje – kaže Sandra.
Zanimalo me i umori li i nju putovanje s malim djetetom jer se još jako dobro sjećam kako mi je bilo putovati dok je moj Roko bio beba.
– Zanimljivo je da se sada s putovanja s bebom zapravo vraćam manje umorna nego prije. Prije sam uvijek pokušavala vidjeti i doživjeti što više, a rasporedi su mi znali biti toliko natrpani da bih se s putovanja vratila umornija nego što sam otišla. Sada nas je Maks malo usporio i nema više rasporeda po kojem u 10 moramo biti ovdje, u 11 ondje, a do ručka obići još tri znamenitosti. Krenemo, šetamo, stanemo na kavu, napravimo pauzu za igru i vidimo koliko ćemo stići. Ako nešto ne uspijemo obići, nema veze. Bit će prilike – smatra Sandra.
Zanimalo me i što joj je must have za putovanje s djetetom.
– Moj muž kaže – duda i pelene, a što se mene tiče, jedna od stvari za koje nisam ni slutila koliko će nam trebati jest rezervna robica. Pogotovo sada kada je Maks počeo jesti krutu hranu. Koliko god odjeće spakirala, nekako se uvijek pokaže da je premalo, pa sam tako, primjerice, u Dresdenu obilazila dućane i kupovala dodatnu odjeću.
Druga stvar su definitivno kvalitetna kišobran kolica. Nama su se pokazala kao jedna od najboljih investicija jer su izuzetno lagana, jednostavno se sklapaju i ne zauzimaju puno mjesta. Kada uz bebu sa sobom ionako vučeš pola kuće, svaki kilogram manje itekako znači!
Ali ako moram izdvojiti ono najvažnije, onda su to zapravo beskonačno puno strpljenja i smirenosti. Znam da zvuči pomalo kao utopija, pogotovo kada si neispavan, beba plače, a ti si usred nepoznatog grada, ali stvarno vjerujem da se uz malo smirenosti gotovo svaka situacija može riješiti – zaključuje Sandra.
