Ako imate malo dijete, velika je šansa da ste se barem jednom zapitali čemu služi ona kutija puna sitnih figurica, kamenčića, papirića, čepova i ostalih stvari koje nama izgledaju kao smeće
Kod nas je to gotovo svakodnevna pojava, moj Roko stalno nešto skuplja. Nekad su to sitnice iz Kinder jajeta, nekad mystery figurice kakve se mogu pronaći u Pepcu, Kiku, Tediju i sličnim trgovinama, a nekad su to doslovno stvari za koje nemam pojma zašto su mu važne. Pojedinačno ne koštaju puno, ali problem nastaje kada shvatite da je cijela poanta u tome da ih treba biti što više – jer treba popuniti kolekciju. I nije Roko jedini. Kad počnete gledati oko sebe, shvatite da djeca imaju nevjerojatnu sposobnost pretvoriti gotovo bilo što u ‘blago’. Ima tu i kamenčića i hrpu stvari koje ne znam što su i odakle su došle.
Nije stvar samo u tome da žele još jednu figuricu
Istraživanja pokazuju da je skupljanje kod djece sasvim uobičajeno i da može imati razvojnu komponentu. U istraživanju objavljenom u British Journal of Developmental Psychology istraživači su proučavali kolekcionarsko ponašanje predškolske djece i zaključili da neka djeca već u toj dobi imaju snažnu motivaciju za skupljanjem. Drugim riječima, kolekcija djetetu nije samo hrpa malih predmeta. Ona može biti nešto što razvrstava, uspoređuje, pamti, organizira i pokazuje drugima. Upravo zato ono što nama izgleda kao bezvrijedna plastična figurica za dijete može imati sasvim drugo značenje.
A onda dolaze mystery figurice
Kod mystery odnosno blind box proizvoda dijete ne zna što će dobiti dok ne otvori pakiranje, a neke kolekcije imaju i rijetke primjerke. Takav koncept ima element slučajnosti koji može dodatno poticati želju za otvaranjem i skupljanjem. Zato nije teško razumjeti kako ‘samo jednu’ figuricu vrlo brzo pretvorimo u desetak njih. I roditelji u tome sudjeluju – jer svi znamo onu situaciju kada dijete već ima pet likova iz iste kolekcije, ali ‘fali mu još samo jedan’.
InstagramPogledaj objavu na Instagramu
I što onda s onim što nama izgleda kao smeće?
Na društvenim mrežama posljednjih su mjeseci postali viralni videi roditelja koji bacaju igračke i razne dječje dragocjenosti, često uz priznanje da im je pomalo neugodno zbog količine stvari koje su se nakupile. Razumijem ih. I sama ponekad pogledam Rokovu kolekciju i pitam se gdje ćemo sa svim tim sitnicama. Ali otkad gledam koliko mu znače, malo mi je teže neku stvar proglasiti bezvrijednom samo zato što meni nije važna.
Istraživanja o privrženosti predmetima pokazuju da djeca predmetima mogu pridavati značenje koje nema nikakve veze s njihovom materijalnom vrijednošću. Zato ona mala figurica koju odrasla osoba vidi kao još jedan komad plastike djetetu može biti dio kolekcije, uspomena ili jednostavno nešto što mu je trenutno važno.
Možda ipak ne moramo sve odmah baciti
Ne mislim da svaka figurica, kamenčić ili komadić papira mora zauvijek ostati u dječjoj sobi. Ali možda prije nego što nešto završimo u smeću vrijedi pitati dijete što mu ta stvar zapravo znači. Kod Roka sam barem naučila da bezvrijedno nije baš tako jednostavna kategorija. Ono što je meni bezvrijedna sitnica, njemu je ponekad upravo ona stvar koju nikako ne smijem baciti jer je njegova i itekako će primijetiti da mu nedostaje u zbirci.
JOŠ IZ RUBRIKE
preporuka za gledanjeUzela sam AppleTV i potpuno se navukla na The Morning Show
najavljeno jeWomen’s Weekend 2027. stiže u Poreč
kako curi vrijemeZa sve (nas) skrolaholičare – zašto kratki videi tako lako pojedu pola sata?
shopping računica
