Nakon preseljenja iz Zagreba Marija Pajić Bačić izgradila je novi život u Dubrovniku, promijenila karijeru, pokrenula posao sa sladoledom i otkrila koliko joj znači život uz more
Prije nekoliko godina napravila si veliki zaokret, i poslovni i privatni, preselila si se s obitelji iz Zagreba u Dubrovnik. Kako je došlo do toga?
Doselili smo se u ljeto 2022., tako da se već pomalo osjećam kao inventar. Iako, šalu na stranu, Dubrovnik nikada nije bio potpuno nepoznat teritorij. Još sam kao djevojčica provodila ljeta kod tete i čak sam u petom osnovne pisala sastav na temu „Moj život u Mokošici”, što je zapravo naselje u Dubrovniku, danas u mom susjedstvu. Izgleda da sam neke stvari nesvjesno predvidjela.
Preseljenje je bilo obiteljska odluka, ali i jedna velika životna promjena. Zagreb je bio moj grad, ondje sam se školovala, gradila karijeru i provela najveći dio života. Međutim, u jednom trenutku shvatiš da ne moraš nužno ostati ondje gdje si započeo svoju priču. Suprug i ja odlučili smo okrenuti novu stranicu jer smo procijenili da će naš tada dvogodišnji sin ljepše odrastati pod suncem. Danas mi je drago što smo imali hrabrosti napraviti taj korak. Uostalom, prilično sam jednostavna osoba i uglavnom na pitanje „Idemo?” odgovaram „Ajmo!”.
InstagramPogledaj objavu na Instagramu
Moram priznati da sam se u Dubrovnik zaljubila možda i više nego što sam očekivala. Svaki put kada se vraćam kući i ugledam Grad, imam onaj mali osjećaj zahvalnosti i pomislim koliko sam zapravo počašćena što živim na jednom od najljepših mjesta na svijetu. Ipak, ne bih nikada mogla reći da sam prestala biti Zagrepčanka. Zagreb je moj početak, moj grad i uvijek će biti moj dom na jedan poseban način. Mislim da je najljepše kada u sebi možeš imati dva doma, a da pritom ne moraš birati između njih.
Koji su bili tvoji prvi dojmovi o tom gradu? Jesi li se odmah prilagodila ili je trebalo vremena?
Prvo što me osvojilo bila je kvaliteta svakodnevice. Odjednom mi do posla ne treba sat i pol, tri presjedanja i dva živčana sloma. U Zagrebu sam puno vremena provodila u automobilu/bus/tramvaju, a ovdje sam odjednom dobila vrijeme. To je možda najveći luksuz koji sam otkrila. Naravno, trebalo je vremena za prilagodbu. Dubrovnik ima svoj ritam, svoja pravila i svoje male kodove koje moraš pohvatati. Često znam reći da ovdje naručivanje pizze nije proces nego dijalog. Kažeš prezime i čovjek već zna i gdje živiš i što obično naručuješ. Ponekad te čak podsjeti što si zadnji put jela.
Ali upravo su ti detalji ono zbog čega se od gosta ili doseljenika polako pretvaraš u nekoga tko ovdje živi. Danas više ne gledam Dubrovnik očima turista, nego očima nekoga tko je ovdje izgradio svakodnevicu, prijateljstva i obiteljski život. Volim njegove male ulice, more, jutra, ljude, ali i činjenicu da mi je more postalo nešto što više ne moram posebno planirati. Ponekad samo stanem, pogledam oko sebe i pomislim: „ovo je stvarno moj život.” I dalje sam Zagrepčanka po mnogim navikama, ali Dubrovnik mi je postao dom. Mislim da čovjek ne mora prestati biti ono što jest da bi negdje drugdje pripadao.
Tvoj je posao vezan uz sam grad Dubrovnik. Bavila si se novinarstvom 17 godina, nedostaje li ti?
Nakon gotovo 18 godina novinarstva, u kojem sam praktički odrasla, napravila sam zaokret i prešla u javni sektor. Danas radim u Gradu Dubrovniku, na poslovima vezanima uz turizam, međunarodnu promociju destinacije i organizaciju manifestacija. Jedan od zanimljivijih dijelova mog posla svakako su organizacija i koordinacija posjeta stranih novinara te stalna komunikacija s njima. Volim kada Dubrovnik možemo predstaviti jer Grad ima nevjerojatno puno sadržaja, ljudi, projekata i priča koje zaslužuju međunarodnu pozornost. Posebno mi je zanimljivo kada novinari dođu s jednom predodžbom, a odu s potpuno drukčijom slikom.
Velik dio posla vezan je i uz inicijativu Respect the City, odnosno održivi razvoj turizma. Mislim da je iznimno važno naglašavati koliko ovaj Grad dugoročno razmišlja o tome kako razvijati turizam, a istovremeno čuva kvalitetu života svojih stanovnika i autentičnost grada. Turizam nije samo broj dolazaka i noćenja, nego i odgovornost prema prostoru, ljudima i baštini. Posao mi je dinamičan, što mi je najvažnije jer iza svakog zadatka stoji puno koordinacije, dogovora i ljudi koji moraju funkcionirati kao tim.
Nedostaje li mi novinarstvo? Naravno. Nedostaje mi adrenalin kada ti urednik kaže da imaš pet sekundi do uključenja uživo. To se ne može glumiti, ali ne nedostaje mi baš svako trčanje po kiši za izjavom ni ručak koji je zapravo burek na autoputu. Zapravo, ništa od tog iskustva nisam odbacila. Sve što sam naučila na televiziji danas mi koristi: komunikacija, brzina, snalažljivost, osjećaj za priču i ljudi. Samo sam promijenila „stranu stola”.
Kakvi su Dubrovčani po tvom mišljenju, možeš ih usporediti sa Zagrepčanima?
Mislim da je to usporedba koja uvijek završi u stereotipima, a ljudi su ipak puno kompleksniji od toga. No, postoje neke razlike koje sam definitivno primijetila. Zagreb mi je dao tu neku brzinu, širinu i naviku da uvijek imam pet stvari u planu, a Dubrovnik me naučio diplomaciji. Dubrovčani imaju svoj karakter, ponos i posebnu povezanost sa svojim Gradom, što jako cijenim. Zagreb je, pak, moja baza, grad u kojem sam odrasla i koji me profesionalno oblikovao.
Ne bih ih zapravo uspoređivala jer svaki ima svoju energiju. U Zagrebu sam naučila tko sam, a u Dubrovniku sam otkrila koliko još toga mogu postati. I baš mi se sviđa što ne moram birati između ta dva svijeta. Očito sam odlučila uzeti najbolje od oba.
Koja su po tebi top mjesta u Dubrovniku (hoteli, restorani, kafići)?
Ovo je uvijek nezahvalno pitanje jer Dubrovnik ima toliko sjajnih mjesta, a ne želim nikoga izostaviti. Osim toga, moja preporuka uvijek ovisi o tome tražim li mjesto za obiteljski ručak, poslovni sastanak, večeru s prijateljima ili samo dobru kavu.
Za jutarnju kavu uvijek mi je draga Gradska kavana ili hotel Hilton, zbog pogleda koji je teško nadmašiti. Kada je riječ o hrani, izdvojila bih Lucin Kantun zbog odličnog spoja tradicionalne dubrovačke kuhinje i modernog pristupa te divnih ljudi koji stoje iza čitavog koncepta, a Local, gdje se redovito peče peka, posebno mi je drag zbog atmosfere i one vrste gostoprimstva zbog koje se za stolom ostaje puno dulje nego što si planirao.
I naravno, 100 % prirodan sladoled u Moritz Eisu. Pistacija i lješnjak su mi slabe točke i njima jednostavno ne znam reći ne. Ipak, moj najdraži dubrovački doživljaj nije nužno vezan uz restoran ili kafić. To je jutarnji Grad prije nego što se svi probude, šetnja Rijekom dubrovačkom, kupanje na Lokrumu ili ručak i kupanje na Lopudu. Dubrovnik je puno više od svoje povijesne jezgre i uvijek me veseli kada ljudi otkriju i tu njegovu stranu.
Zašto mislim da početak studenoga nije prerano za okititi bor
Nedavno si ušla u posao sa sladoledom, opiši nam malo kako je do toga došlo i imaš li još nešto u planu?
Ovo je definitivno jedan od zabavnijih poslovnih zaokreta u mom životu. Suprug i ja postali smo partneri s međunarodnim brendom Moritz Eis i otvorili dvije lokacije u Dubrovniku, jednu u povijesnoj jezgri, a drugu u Lapadu. Najzabavniji dio cijele priče jest činjenica da je moje prethodno znanje o sladoledu bilo otprilike na razini da ga znam lizati, ali očito je to bila sasvim dobra početna kvalifikacija.
Šalu na stranu, iza lijepog lokala i preukusnog sladoleda krije se ozbiljan posao, organizacija, logistika i svakodnevno učenje. Ušli smo u nešto potpuno novo i upravo nam je to bilo uzbudljivo. Volim projekte koji me malo izbace iz zone komfora i natjeraju da učim od početka.
Općenito, volim izazove i mislim da nikada ne treba prestati učiti i istraživati nove stvari. Tako sam, primjerice, odlučila u 38. godini upisati diplomski studij. Trenutačno sam u procesu pisanja diplomskog rada i nadam se da ću uskoro diplomirati na Sveučilištu u Dubrovniku, na Fakultetu za medije i odnose s javnošću. Netko bi možda rekao: „Što ti je to trebalo uz sve ostalo?”, ali meni je upravo to uzbudljivo. Volim sebi dokazati da uvijek postoji nešto novo što mogu naučiti i da godine za takve odluke nisu nikakva prepreka.
Imam još neke planove, ali idem korak po korak. Naučila sam da ne moram baš svaki plan odmah izgovoriti naglas. Neke je puno ljepše prvo realizirati, a onda o njima pričati.
Koliko sati ti traje dan jer nemoguće da sve stigneš u 24 sata 🙂 Koji je tvoj uobičajeni raspored, imaš i malo dijete… Imaš li dobru logistiku? Utješi nas malo 🙂
Prvo, želim razbiti mit: ne stignem sve. Mislim da je to najvažnija informacija koju mogu dati. Budim se oko šest, a onda kreće obiteljska logistika. Dijete, posao, obveze, sastanci, poruke, telefonski pozivi, projekti… Negdje između pokušavam ugurati i malo vremena za sebe. Volim otići oprati kosu kod frizera barem jednom tjedno, volim reformer pilates i tenis. Shvatila sam da, ako ne rezerviram vrijeme za sebe, ono se samo od sebe sigurno neće pojaviti.
Slađana Ostić: Otkad sam mama, shvaćam koliko su dva slobodna sata neprocjenjiva
InstagramPogledaj objavu na Instagramu
Imam sreću da imam baka-deda-svekar-suprugova teta servis, ali i supruga s kojim dijelim sve obveze. Bez dobre organizacije i međusobnog razumijevanja sve bi bilo puno kompliciranije. Ne mislim da žena mora biti superjunakinja koja istovremeno vodi posao, odgaja dijete, održava kuću i pritom izgleda kao da je upravo izašla iz wellnessa. Nekad je dan sjajno organiziran, nekad se sve raspadne već do devet ujutro. I to je život. Mislim da sam s godinama naučila da ne moram baš svaki dan biti najbolja verzija sebe. Dovoljno je da budem funkcionalna verzija.
InstagramPogledaj objavu na Instagramu
A možda je upravo to i moj pogled na uspjeh. Ne mislim da moraš imati impresivnu titulu, funkciju, savršen životopis ili čekati da ti netko drugi kaže da si uspio kako bi se osjećao uspješno. Za mene je uspjeh kada pronađeš nešto što u tebi budi strast, zbog čega se veseliš ustati ujutro, nešto što te pokreće i zbog čega si spreman učiti, truditi se i ponekad krenuti ispočetka. I onda jednostavno ideš za tim. Mislim da je osjećaj kada radiš nešto što te istinski ispunjava neusporediv s bilo kakvim vanjskim priznanjem. Barem je meni tako. A ako uz sve to uspijem popiti kavu dok je još topla, smatrat ću da sam taj dan ostvarila izniman poslovni i privatni uspjeh. 🙂
Foto: privatni album
JOŠ IZ RUBRIKE
zimski ugođajNajljepše što ćete danas vidjeti: Ski tapete Josipe Maras i Mateje Kovač
najavaSevdah, smijeh i novi singl ‘Julia’: Ružica Maurus nakon Dubrovnika stiže u Peti Kupe
partyČetvrtak je novi petak: U centru Zagreba počinje zimski party koncept koji spaja glazbu, koktele i druženje
nedjeljni recept
