Pokušavate završiti jednu rečenicu, skuhati ručak ili samo na trenutak biti sami, a dijete vas zove iznova. Nije stvar u tome da ga ne želite slušati, nego u tome što vaša pažnja nema predah
Mama, mama, mama, mama…. Prvi put odgovorite mirno. Drugi put kažete da dolazite. Treći put već osjećate kako vam raste nervoza, iako dijete možda samo želi pokazati crtež ili ispričati nešto što mu se upravo dogodilo. A onda se neminovno pojavi poznato pitanje – zašto me toliko iscrpljuje nešto tako jednostavno kao što je vlastito dijete koje me zove?
Nije problem samo u ‘mama’
Dječje dozivanje često dolazi u najnezgodnijem trenutku: dok odgovaramo na poruku, pokušavamo nešto završiti ili razmišljamo o sljedećoj obvezi. Svaki put kada prebacimo pažnju s jednog zadatka na drugi, moramo se ponovno vratiti onome što smo radili. Ako se to ponavlja cijeli dan, i naizgled sitni prekidi postaju naporni.
Pritom roditelj često ne radi samo ono što se vidi. U pozadini su popis za trgovinu, dogovoreni pregledi, odjeća za vrtić, ručak, posao i sve ono čega se treba sjetiti. Taj nevidljivi mentalni teret ne nestaje kada sjednemo na kauč. Zato još jedno ‘mama’ ponekad doživljavamo kao posljednji zahtjev u danu u kojem smo već potrošili svu raspoloživu energiju.
Istraživanje objavljeno 2023. u časopisu Family Relations pratilo je roditeljsko izgaranje i svakodnevne obiteljske okolnosti. Među važnim obilježjima izgaranja istaknuta je iscrpljenost, povezana s osjećajem da je roditeljstvu teško udovoljiti. To ne znači da će nas svako dječje dozivanje dovesti do izgaranja, nego da je dugotrajna iscrpljenost nešto što ne bismo trebali ignorirati.
Zašto nas dječji plač može izbaciti iz ravnoteže? Više OVDJE.
Zašto dijete ne može jednostavno pričekati?
Za odrasle je često očito da trenutačno ne mogu odgovoriti. Djeca, osobito ona mlađa, još uče čekati, regulirati emocije i procijeniti kada je pravi trenutak za razgovor. Ponavljanjem poziva mogu tražiti pažnju, potvrdu da smo tu ili pomoć koju još ne znaju zatražiti drukčije.
To ne znači da na svaki poziv moramo reagirati iste sekunde. Ali vrijedi razlikovati situaciju u kojoj dijete treba pomoć ili utjehu od one u kojoj želi našu pažnju dok smo zauzeti nečim drugim.
Kako sačuvati živce, a ostati prisutni?
Ponekad pomaže da se spustimo na djetetovu razinu, kratko ga pogledamo i jasno kažemo: ‘Čula sam te. Daj mi dvije minute da završim pa sam tvoja.’ Važno je da se, kada obećano vrijeme prođe, zaista vratimo razgovoru. Tako dijete uči da ne mora beskonačno ponavljati poziv kako bi bilo saslušano.
Jednako je važno priznati vlastite granice. Možemo reći da nam treba nekoliko minuta tišine, zamoliti drugu odraslu osobu da preuzme dijete ili dogovoriti kratko vrijeme u kojem ćemo biti potpuno dostupni, bez mobitela i drugih zadataka. A možda je najvažnije prestati se osuđivati zato što nas vlastito dijete ponekad iscrpljuje. Možemo ga voljeti najviše na svijetu i istodobno trebati malo mira. Te dvije stvari nisu u sukobu. Ponekad nam ne treba još strpljenja, nego manje obveza, više podrške i prilika da napokon završimo misao do kraja.
JOŠ IZ RUBRIKE
mjesto susretaZagreb ili Pariz? Pogledajte novo ruho najvećeg zagrebačkog parka
Modna inicijativaSjajni primjeri kako hrvatski modni dizajn uklopiti u različite prigode
Novo mjestoKako izgleda restoran u obnovljenoj Mimari? Pogledajte Rougemarin Bistro
novi podcast
